Procvat Dubrovačke Republike
 Dubrovačka Republika je bila aristokratska republika čiju vlast je činilo Veliko vjeće (parlament). Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (Senat) koje se brinulo za vanjske poslove, te Malo vijeće (izvršna vlast). Knez se birao na samo jedan mjesec radi spriječavanja korupcije. Nije bilo stalne vojske, već samo redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimali su se plaćenici. Dubrovnik je donio uredbu o ukidanju ropstva i zabrani prijevoza robova 27. siječnja 1416. godine, to je prva zabrana ropstva u Europi. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika, što ga je činilo jednim od većih gradova u Europi (London oko 50.000, Firenca preko 100.000).
Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju slobodu, neovisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog Carstva. Dubrovčani su već ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu s Turskom, kao i sa Italijom i Španjolskom.
U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", dugo vremena je bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje misa.
Trgovalo se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, postoji i dokazi kako je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom (Indijancima). Također je poznata dubrovačka kolonija u mjestu Goa i Gvendolin u Indiji, gdje još postoji Crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana i poneki potomci dubrovačkih trgovaca.
Temelj gospodarstva Dubrovnika činila je posrednička trgovina i pomorstvo, ali i obrt i veleobrt. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se i produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.
U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu sa slovima "LIBERTAS - lat. Sloboda"), grb i vojsku. Povezao je diplomatska i predstavništva u mnogim europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca.
Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj neovisnosti i slobodi Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim zemljopisnim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca je sve veća.
U Dubrovniku se između 1627. i 1701. godine kovao Artiluk, srebrni novac.
Opadanje
Godine 1667. Dubrovnik je gotovo uništio snažan potres u kojem je stradao velik broj stanovništva, dok je mnogo zgrada porušeno.
Otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana te činjenica, da više nisu imali monopol na trgovinu s Turcima jedni su od glavnih uzročnika opadanja moći Dubrovačke republike. Potres, a zatim i požar, samo su kruna svih neprilika koje su u to doba zadesile Dubrovnik.
Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila - Mletačke Republike i Otomanskog Carstva, opća europska ofenziva na Turke odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Turaka i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Turskog Carstva i doveli ga u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Mletačka Republika se morala povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a tom je prilikom provedeno prvo sustavno razgraničenje Turske i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Mletačka Republika okruži i odvoji od zaleđa.
Mirom u Požarevcu 1718. Dubrovčani su napravili koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Turcima. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tijekom ratovanja s Turcima (1683.-1699.) Dubrovčani su se odlučili ponovno prihvatiti simboličnu vrhovnu vlast ugarsko-hrvatske krune i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st. ponovno jača dubrovačko gospodarstvo i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih europskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.
U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. g. prorijedila.
Nestanak Dubrovačke Republike
Početkom 19. st. na sceni Europe pojavljuje se Napoleon, što utječe i na Dubrovačku povijest. 26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi vojska francuskog generala Lauristona, koja okupira Grad, a 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike. Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu 1815. dubrovački diplomati pokušavaju obnoviti Republiku, ali ne uspijevaju zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija. Pod vodstvom Điva Natalija Dubrovčani dižu bunu 1813. i oslobađaju se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ulazi u Grad i prekida pobunu. |
Dubrovnik kroz povijest 
