|
 Postoji više teorija o osnutku Dubrovnika (lat. Ragusa), a općeprihvaćena je, da je Grad osnovan u 7.st., kada su se Latini iz grada Epidauruma (današnjeg Cavtata), sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena. Kasnije su Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđ, na kopnu preko puta hridi i nazvali ga Dubrava, što znači šuma duba (hrasta). Tjesnac između otočića i kopna postao je tijekom 9. i 11. stoljeća zbog naplavina sve plići, pa je krajem 11. stoljeća nasut. Na mjestu gdje se otok spojio s kopnom danas je najšira i najslavnija dubrovačka ulica - Placa odnosno Stradun. U 12. stoljeću oba su naselja potpuno spojena, zaštitivši se jedinstvenim sustavom gradskog obrambenog zida, koji je u 13. stoljeću opasao i sjeverno predgrađe, izvršena je regulacija ulica, pa je Dubrovnik integriran u svom današnjem opsegu. Prema nekim drugim teorijama i antičkim natpisima, Dubrovnik je osnovan i prije 3. st., kao malo naselje na otočiću Laus.
Danas postoje nove nedoumice o nastanku Dubrovnika, jer su se obje spomenute teorije pokazale pogrešnima. Prilikom renoviranja Katedrale, duboko ispod temelja današnjeg zdanja nađeni su ostaci dvije nekadašnje crkve, jedne za koju se i prije znalo, i druge, još starije, datirane iz 5. stoljeća. Kao dodatak promjeni teorije je i otkriće dijela dubrovačkih zidina, koje datiraju iz istog razdoblja. Prilikom sondiranja Straduna, utvrđena je činjenica, da otočić Laus nikada nije postojao, jer sam Stradun nije nasip nego prirodna pješčana plaža, koja se prostirala između brda Srđ i hridinastog područja (spomenutog Lausa). Nove spoznaje, kao i otkriće grčkih novčića i keramike pod Malim mulom u luci, potvrđuju teze nekih povjesničara, da počeci sežu davno prije 7. st., tj. u doba starih Grka. Postavka dr. Ničetića, kojom on dokazuje neminovnost postojanja jedne antičke luke između Budve i Korčule dodatno je dala na vjerodostojnosti teze o nastanku naselja još u grčko vrijeme.
Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se puta u ispravama spominje 850. g. oko 992. g. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita. Od 1205. g. Mletačka Republika, koristeći križarski pohod, vlada Dubrovnikom, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti, Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva.
Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat te ostale organe gradske samouprave. Komuna je 1272. g. dobila statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.
Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu: patricije (Nobiles cives), gradski puk - pučane, obično na poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara, i kmetove, seljake koji rade za vlastelu - obrađuju zemlju. Patriciji se pokušavaju zatvoriti unutar sebe, no posljedica toga je odumiranje vlastelinskih porodica. Morali su popustiti te sklapati brakove s pučanstvom.
U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat tj. Pelješac sa Stonom. Srpski Car Dušan prepustio je Dubrovniku kontrolu nad stonskim rtom (Pelješcem) uz naknadu od 500 perpera, plaćanje poreza. Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.
Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je početkom 15. st. od Bosne kupio Konavle. Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja 15. st. priznaju svi dubrovački susjedi.
Dubrovnik je potpisao brojne međunarodne ugovore s talijanskim gradovima, posebno s Pisom i susjedima u zaleđu Bosnom i Srbijom, većinom osiguravajući prevlast i povlašten položaj dubrovačkih trgovaca.
Zadarskim mirom iz 1358. godine Dubrovnik se oslobodio mletačke prevlasti, jer se Venecija morala odreči svog posjeda na istočnoj obali Jadrana. Od te godine Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih vladara, koji nisu zadirali u unutrašnje uređenje, upravu, trgovačke i pomorske poslove Dubrovnika, što je urodilo potpunim osamostaljenjem aristokratske Republike. Tako je raniji naziv COMMUNITAS RAGUSINA (Općina Dubrovnik) prerastao u REPUBLICA RAGUSINA (Republika Dubrovačka). Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku. |
Dubrovnik kroz povijest 
